Žbuka se za prekrivanje drva i zidova upotrebljava još od antičkog doba. Rane civilizacije u Indiji, Kini, na Bliskom istoku i u Egiptu upotrebljavale su žbuku kao zaštitu od vremenskih utjecaja i za izradu glatke površine pogodne za oslikavanje. Rimljani su zatim razvili dekorativne štukature. U srednjem vijeku žbuci su se dodavali različiti materijali, poput konjske dlake, kako bi se povećala njezina čvrstoća, dok su se drugi dodaci, uključujući mlijeko, urin i pivo, upotrebljavali za poboljšanje elastičnosti. Dekorativna štukatura postala je važan element baroknog razdoblja, kada se oblikovala i modelirala tako da oponaša mramor i kamen.
U današnje je vrijeme unutarnje žbukanje jednostavnije, a svrha mu je osigurati glatku površinu za bojenje ili postavljanje tapeta.
Kada vidite ugradbenu kaminsku peć ili kaminski uložak ugrađen u zid, izgled je čist i nenametljiv. Oko njih nema izražene obloge od pločica ili opeke kakva se može vidjeti kod klasičnog kamina. Jednostavno djeluju kao dio zida. Međutim, izgled može zavarati. Kao i kod ledenog brijega, velik dio nalazi se ispod površine: unutrašnjost niše mora biti pravilno obložena, dimnjak i dimovod moraju odvoditi dimne plinove, a zid oko peći zahtijeva posebnu obradu kako bi ostao u dobrom stanju. Nije iznenađujuće da se peć jako zagrijava i da se dio topline prenosi na okolni zid. Uobičajeni zidovi u stambenim prostorima najčešće su prekriveni slojem standardne žbuke, a zatim obojeni ili obloženi tapetama. Takva žbuka sadrži velik udio gipsa. Međutim, obična žbuka nije dovoljna – pri izlaganju visokim temperaturama počet će se isušivati i pucati te će se na kraju početi odvajati.
Zašto su nam potrebne završna i podložna žbuka otporne na toplinu?
Gipsana žbuka, odnosno pariški gips, mineralni je spoj kalcijeva sulfata dihidrata. Zagrijavanjem se iz njega uklanja velik dio vlage i nastaje tvar koja se lako može samljeti u fini prah. Nakon dodavanja vode ponovno se počinje pretvarati u čvrstu masu. Gipsana žbuka otporna je na toplinu pri nižim temperaturama, ali ako se zagrije iznad 50 °C, postupno gubi vodu, stvrdnjava se, puca i počinje se odvajati.
Kako bi se to spriječilo, na zidovima oko kaminskog uloška, u blizini samostojeće peći, štednjaka ili u bilo kojem drugom prostoru izloženom visokim temperaturama upotrebljava se posebna završna žbuka otporna na toplinu do 650 °C te podložna žbuka koja pruža zaštitu do 1400 °C.
Kako se upotrebljavaju završna i podložna žbuka otporne na toplinu?
Završna žbuka otporna na toplinu nanosi se kao tanak površinski sloj debljine do 6 mm. Iako ima mnogo toga zajedničkog s običnom gipsanom žbukom i nakon završne obrade izgleda slično, za najbolje rezultate s njom treba raditi nešto drukčije. Ako peć ugrađujete u postojeći dimnjak, možete upotrijebiti podložnu žbuku za kamin ili građevinsku ploču za kamin. Ipak, najjednostavnije je rješenje na prednjoj površini primijeniti sustav podložne i završne žbuke.
Za pouzdan rezultat slijedite ove korake:
1. korak: Čišćenje površine
Prvi korak za postizanje najboljeg rezultata jest uklanjanje svih ostataka stare žbuke s dimnjaka te sa svih alata i opreme, primjerice kanti za miješanje. Svaki trag gipsa može onečistiti žbuku otpornu na toplinu, uzrokovati nastanak grudica i dovesti do prebrzog vezivanja.
2. korak: Podložna žbuka
Nakon što je zidana površina otkrivena i očišćena, nanesite sloj podložne žbuke za kamin. Za postizanje odgovarajuće konzistencije za nanošenje gleterom upotrijebite čistu hladnu vodu.
Podložna žbuka nanosi se u željenoj debljini na blago navlaženu površinu. Hrapava površina omogućit će dobro prianjanje završne žbuke. Prije nanošenja završne žbuke podložni se sloj mora osušiti.
Ostavite podložnu žbuku da se temeljito suši tri dana pri temperaturi od najmanje 20 °C, a zatim možete nanijeti završnu žbuku. Iako se preporučuju 3 dana, potrebno vrijeme ovisit će o temperaturi i relativnoj vlažnosti zraka.
Kada se podložna žbuka osuši, nanesite sloj adhezijskog temeljnog premaza.
3. korak: Završna žbuka
Kada adhezijski temeljni premaz postane ljepljiv, površina je spremna za nanošenje žbuke u maksimalnoj debljini od 6 mm. Nakon sušenja završna žbuka stvara kompaktan sloj koji se ne može brusiti, stoga ju je pri nanošenju važno gleterom zagladiti do potpuno glatke površine.
Završnoj žbuci potrebna su najmanje tri dana da se temeljito osuši i poprimi svijetlosivu boju. Tijekom tog razdoblja kamin ili peć ne smiju se upotrebljavati. Općenito se preporučuje da se peć u početku kratko loži pri umjerenom intenzitetu te da se vatra postupno pojačava.
Na kraju se na kamin ili površinu oko peći može nanijeti boja otporna na toplinu kao dekorativni završni sloj.
